Za obilne prinose smokve-voda glavni uslov!

U našoj regiji, smokva se rijetko uzgaja u monokulturi. Obično se nalaze kao pojedinačna stabla koja su kombinovana sa vinovom lozom ili drugim voćkama. Sorte smokve mogu se klasifikovati prema načinu plodonošenja na jednorotke i dvorotke, kao i prema boji pokožice na bijele i crne smokve.

Od jednorotki, kod nas su najčešće sorte zimica (poznata i kao zelenka ili ozimica), zamorčica (takođe zvana sušilica ili poljarica) i šaruja (ili crnica, šaragulja). Među dvorotkama, najpoznatije su petrovača bijela (bjeluša ili morkinja).

Agrotehničke mjere

Priprema zemljišta za uzgoj smokve je ključna i uključuje nekoliko koraka. Prvo je potrebno očistiti parcelu od biljnih ostataka prethodnih useva, izravnati teren, te ukloniti korove, kamenje i ostatke korijenovog sistema. Zatim se obavljaju meliorativni radovi, primjena organskih i mineralnih đubriva, te rigolovanje. Prije nego što se počne sa uzgojem smokve, preporučuje se nekoliko godina uzgajati ratarske ili krmne biljke kako bi se poboljšala struktura i plodnost zemljišta.

Đubrenje fosfornim i kalijumovim đubrivima je ključno za uzgoj smokvi. Iako se ova agrotehnička mejra često zanemaruje, što negativno utiče na kvalitet i količinu plodova, u intenzivnom uzgoju je obavezna. Redovno dodavanje mineralnih i organskih hraniva je nužno, dok bi primjena azota trebalo da bude minimalna. Umjesto toga, treba obilno koristiti kalijumova i fosforna đubriva kako bi drvo smokve bolje odrvenilo, što ga čini manje sunđerastim i otpornijim na zimske hladnoće.

Za postizanje visokih i kvalitetnih prinosa, smokve treba snabijdevati količinom vode koja je potrebna i za uzgoj citrusa. Navodnjavanje je esencijalna agrotehnička mera za osiguranje stabilnih i obilnih prinosa odgovarajućeg kvaliteta. Redovno zalivanje omogućava bujnost stabala i veliki broj plodova. Međutim, često ljetnje kiše mogu dovesti do mekših plodova koji su podložni mehaničkim oštećenjima tokom transporta i skladištenja.

Smokva počinje da donosi plodove tri godine nakon sadnje, dok svoj proizvodni maksimum dostiže između pete i sedme godine, zavisno od sorte i uslova uzgoja. Redovno plodnošenje počinje nakon osme godine i može trajati preko 50 godina. Berba plodova se obavlja sukcesivno, jer ne sazrijevaju svi istovremeno. Plodovi su osjetljivi na mehanička oštećenja, pa se moraju pažljivo brati. Plodovi namijenjeni za sušenje beru se kada počnu da se smežuraju. Najveću tržišnu vrijednost imaju plodovi ekstra klase, kao i plodovi prve i druge klase.

Orezivanje je ključna pomotehnička mjera ne samo pri formiranju krošnje mladih stabala smokve, već i tokom perioda pune rodnosti. Kada smokva dostigne fazu pune rodnosti, potrebno je sprovesti zimsku rezidbu ili ljetnje orezivanje. Ova rezidba uključuje skraćivanje mladica, odnosno ljetorasta, oko deset centimetara ispod vrha kako bi se podstaklo lateralno grananje.

U našim uslovima, često se primjenjuje takozvano "čišćenje" stabala smokve svake dve godine, pri čemu se uklanjaju starije grane. Na početku svakog novog vegetacijskog ciklusa, neophodno je orezati izmrzle grane i izdanke koji se dodiruju, uz istovremeno proređivanje krošnje. Lagana rezidba prije proljećnog kretanja vegetacije pospješuje izbijanje novih lateralnih mladica i formiranje cvjetova, što je ključno za osiguranje dobrog prinosa i zdravog rasta biljke.